Došla na red za kajaking i ova dionica Dretulje. Prvo sam se raspitivao, a onda gledao neke snimke iz zraka koje nisu uvijek najjasnije, pa tražio lokalne ribare i šetače da i od njih doznam koji podatak o plovnosti naše ljubljene rijeke. Nedjeljno popodne, Mario je u društvu s ulogom vozača, snimatelja, pratitelja, a i sam u velikom iščekivanju rezultata ovoga zadatka kojega smo si postavili i odgovora na pitanje: “Da li je plovna dionica od Mostova (kod ribnjaka su dva mosta, otud ovaj naziv) do Kraguljčeva mosta i koliko bi bilo posla da ta dionica bude ugodna za rekreativno i opuštajuće spuštanje kajakom ili drugim manjim plovilom?” Odgovor je NE, to je strašno kako su zarasle obale rijeke i prolaz, niti s motorkom, nije moguć.
Katastrofa u koritu Dretulje
Onima koji su me odgovarali od ovoga istraživačkog koraka, nisam vjerovao da je baš toliko. Mislio sam ajde udarit će me koja grana po licu, možda me malo izokretati, ali moći će se proći i u budućnosti sa škarama i sjekiricom malo počistiti i ajmo dalje. Ali, bili su pravu.
I sada kada sam vidio stanje uopće se više ne čudim otkuda toliko poplavljenih kuća i njiva, odsječenih staračkih domaćinstava za vrijeme malo jačih kiša. Zašto je za prošlih poplava voda tekla preko cesta ondje ispred mosta, a nikada nije. Mislim da će i moja ulica prema Međeđaku, donja strana gdje su neparni brojevi, vrlo brzo doći “pod vodu”.
Eto, što reći? Isto što sam i neki dan pisao za Jesenicu? Vlasnici zemlje uz rijeku, neki jesu tu neki nisu, neki su stari, a nekima to uopće ne treba jer više nemaju tako puno blaga pa da bi tu kosili i čistili. Tu su i naše genijalne Hrvatske vode koje žive po onoj krilatici: “Selo gori, baba se češlja”. Tko kome treba javljati, tko treba pisati zamolbe i zahtjeve da se to održava? I opet, komu-čemu plaćam tu naknadu za Vode? Nemam riječi za ovoliku nebrigu. Kada ljudi nešto i sami pokušaju očistiti, onda im se prijeti prijavom, sudom, novčanim kaznama, da to nije dobar način. Sami ne čiste i drugima ne daju da to urade. Čini se da za naše novce plaćaju pravnike, biologe, hidrologe, koji traže način kako da ništa ne rade i da ne djeluju, nego da učine primarni posao, zaštiti ljude, stanovništvo uz rijeku i njihovu imovinu. Priznajem, ide ima jako dobro taj koncept “kancelarijskog održavanja”. Njima dobro, nama kako bude.
Opis ekspedicije
Ako koga zanimaju detalji, evo opisa mojim riječima. Oblačim sigurnosni prsluk, stavljam kacigu na glavu (moja planinarska) i na njoj zalijepljena GoPro kamera s namjerom da se snimi put koji prođem. Na mobitelu sam podesio dijeljenje lokacije s Mariom, za nedaj Bože, i uključio sam GPS aplikaciju za snimanje traga i praćenja statistika.
Sama startna pozicija nije dobro počela. Prije koji dan tražio sam dopuštenje vlasnika ribnjaka da plovim ovuda, ali i mišljenje koji krak rijeke je bolji, plovniji. On je svim srcem dao pristanak i puno smo razgovarali o poplavama koje prvo njega pogađaju.
Ukrcao sam se u kanalu ribnjaka i odveslao uzvodno ispod mosta da bi skrenuo u krak rijeke koji vodi ispod kamenog mosta. Na izlazu ispod mosta puno je velikih komada kamena i morao sam izaći iz svoga pastikanera i prevući ga preko te prepreke. Ispod maloga mostića za prelaz ovaca također glatko prošao, malo se sgnuo i to je to. malo borbe s maticom rijeke do ulaska u deltu, spoj Vrnjike s Dretuljom. Prelijep osjećaj biti na tom mjestu, spajanju dviju naših rijeka koje izviru i poniru ili se ulijevaju u području naše Općine. Dakle, cijelom dužinom one su naše. A onda prema željezničkom mostu. I eto opet nevolje. Na oko 150m pred mostom suženje je rijeke zbog preraslih grana, a između njih se zaglavila naplavina od trulog lišća, granja, trave i svega. Teškom mukom prelazim i nadam se da više takvih situacija neće biti. Po prelasku te barijere slijedio je furiozan prolazak ispod željezničkog mosta i dalje, jašući na jakoj vodenoj matici uz usmjeravanje kajaka na pravac i savladavanje zavoja.
Lijepo je bilo tih par stotina metara, čak sam se uspio nasloniti i odmoriti i zadovoljno fućkati. Lijepi gušti kao maloprije na spoju Vrnjike i Dretulje. Nažalost nije dugo potrajalo. Grane s obale sve su dalje dosezale iznad vode, sužavalo se vidno polje, a time i plovni put. Grane s lijeve i desne obale počele su se dodirivati i ubrzo križati neposredno iznad vode. Počela je borba prvo s veslom jer se ne može zmahnuti, zaveslati, a onda sam i rukama micao grane i provlačio se teškom mukom ispod njih, još uvijek nadajući se da je to zadnja prepreka i iza nje će se otvoriti lijepi čisti pravac u kojem će biti još gušta. No, prevario sam se, odnosno bio sam pretvrdoglav da vidim jasne znakove da dalje nema prolaza. Mario me nazove da vidi je li sve u redu, jer već nekoliko minuta točkica o mojoj dostignutoj poziciji miruje na njegovom mobitelu, kaže da sam blizu, još koja stotina metara do njega na Kraguljčevom mostu. Pokušavam još jednom pronaći put između granja, za sebe i za kajak kojega voda silovito gura. Jedna otpuštena grana zapinje za kameru i ona frk u vodu. I tada odustajem. Javljam Mariu da podigne moj dron koji je kod njega u autu kako bi mi pronašao put za izvlačenje. U ovoj situaciji dron je stvarno spas. Dok je letio vidio je još puno ovakvih zapreka u koritu rijeke i rekao da je bolje da nisam prošao. Eto, hvala Bogu, zaustavio me točno tu gdje je bilo ugaženo i čišćeno pola kvadrata, dovoljno da stane ribar s udicom. Dalje kroz trstiku bila je mala ugažena stazica i njome sam, prema preporuci Maria, uputio se prema Starom Selu. Još sam malo potražio svoju kameru u vodi ali nije uspjelo. To je tek poslije uspjelo mome “Jockeru zovi”, Davidu G. Njegov bolji vid i već neko iskustvo traženja stvarčica kada padnu u vodu bili su presudni.
